Ne kradem više riječi
iz svojih starih pjesama
ponašam se racionalno
oblačim čizme od krokodilske kože
i krećem u potragu za danima
kada je ljubav krupnim koracima
prolazila kroz našu mahalu
Nisam više mlad
kao nekad kad sam
htio zaustaviti vjetar
ponijeti neku sitnicu
i doći pod tvoj prozor
pa zapjevati „ hajde uzmi se sa sobom…“
Prošlost se ponekad zaglavi
u vratima sjećanja
komadajući moju priču,
dajući joj neki novi smisao
Ja ulazim,
kao u živo blato,
u svijet koji nestaje
tražeći riječi
koje bi izrazile onu istu radost
što je iskrila iz davno zaboravljenih susreta
Sve nijanse ljubavi i strasti
koje smo uživali
do posljednjeg daha
leže u kutijama uspomena
Svako od nas
izgubio je jedan dio sebe
ostajući ili odlazeći, svejedno
i ovo sjećanje samo je blijeda kopija
lažna i nedodirljiva, naše prošlosti
koja nam nedostaje
kao vino
kao nježni dodiri u jesenjim noćima
kao snena jutra koja klize između prstiju
kao ljubav
baš onakva kakva je bila

Sumiko