dok čekamo bus
do najbližeg uličnog igrokaza
ljiljanu sam htio pitati
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekan dopire glas mujezina
kad odlasci u predgrađa mirišu na cimet
i na rano pokošene trave
dok čekamo bus
netko mi maše osmijehom
sreća mi pomijera usne
glas mi se taloži pionirskom dolinom
oživljuju životinjski pogledi
tigar i stari jelen desno od sunca
odvojeni ljuljačkom na kojoj smo nekad
bili slika ranoga ljeta
nedjelja je, u najbližem tržnom centru
prodaju naše želje da preživimo
cijene su akcijske, iz njih nešto
tiho kao zora miriše na strah
što maršira ulicom
niz koju se
javlja vjetar
nepovjerljivo napuhuje
prozorske zavjese, njegova misao mi
podiže glavu – na bijeloj fotografiji
visoko na zidu nepoznate sobe
vidim jedne oči
i ostarjelo srce
gluh zbog uličnog žamora
uzalud mu pokušavam
čuti otkucaje
Lijepa slika osjećaja u danu gradskim životom! Sviđa mi se jako izričaj mekanim hodom kroz osjećaje.
Čestitam ti, prijatelju!
Razbijenu i nesuvislu sliku svijeta još jedino povezuje umjetnički živac i umjetnokov senzibilitet. Vrlo jaka pjesma, odlična.
salke, saraivor, hvala na pažnji.
lpm
bljeskovi, slike koje prožimaju stvarnost, a prožete su srećom i tugom...
pozdrav Mirko
Ljubi
Divno te citati. I u poeziji i u komentarima.
Pozdrav, Ljubi
Pesem, ki skozi senzibilne drobnarije daje stvarnosti (bus, trgovski center) videz neresničnosti, ta je le odkočna deska za globlji vpogled (v notranjost neznanih sob in celo v srca bitij) v samoto, ki jo obdaja hrup ... čestitke,
Ana
Draga Ana, hvala najljepše što ste odvojili vrijeme i na taj način kvalificirali moju pjesmu.
SRDAČAN POZDRAV:)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: mirkopopovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!