Nismo skloni
vjerovanju u slučajnost
i da je baš sve nastalo
u kaotičnom kolopletu
nezaustavljivih događaja
u traumatičnoj teatralnoj
inicijaciji budućnosti
u nespretnoj inscenaciji
prvog majčinskog poroda
(prvog poljupca)
ili nenamjernom virtuoznom
virtualnom artističkom
instalacijom
onako instinktivno
životinjski
kad sve je mjerljivo
i izbalansirano
u harmoniji beskrajno malih
i beskrajno velih tijela
i pripadajućih im energija

čovjek je tu
samo raščetvoren
razapet u čuđenju
kamo da se smjesti
u nebeskoj paradigmi
vode i prašine
kao kakav međuzvjezdani
kemijski uređaj
sastavljen od slutnje
da posjeduje viši
oblik duše
i usana željnih
tek dozrelih malina
ili drugog voća šumskog
što mu budi
negdje u jeziku
zamrla sjećanja.

Duško Babić