LILIPUTANSKO LJETO
Sunce još ima zlata
da nam ga pod vjeđe
podmeće
mrtve od sna
kao mrve sjajnog
no ugaslog smisla
gdje klonusmo u pregnuću
opstojati svatko
sa svojim štitom
od napasne ljubavi
grješni što nam
stvari prolazeće
oblikuju tijelo odlazeće
a misao se kao val
odbija uspjenjen
od ljudsko stijenje
pa sve nahrupljujemo
u bezličnosti svojoj
da nas napokon shvate
i guliveri i gnomi
i bez simbola za sutra
da nismo tek
ozlaćene kapi prašine
uzvitlane u kasnu večer
za oluje ljetne.
Včasih je strašljivo biti tako majhen ... hkrati pa čudovito - slediti valovanju (že mrtve) svetlobe, opaziti staranje in hkrati ne podleči nevihti ... zvočno lirično odzvanja ta pesem, čestitke,
Ana
Hvala Branka i Ana, od srca !
lp iz Zagreba,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
- 06. 06. 2018 ob 21:09
- Prebrano 820 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 437.66
- Število ocen: 22