Privi me pogledom,
udahni me snažno,
popij me u rosi,
raspuštene kose
đurđevkom zakiti,
zagrli me jednom,
lako,
nežno,
strasno,
u sebe me skloni
i nikom me ne daj
jer,
znam,
kraja nema
i ne može biti.
Prepusti trajanju
da ti put odredi,
pa na tvome putu
nauči da voliš
i nemoj to kriti,
samo pruži ruke,
suncu,
zemlji,
moru,
živi u lepoti,
ispred sebe gledaj
jer,
znaš,
kraja nema
i ne može biti.
A kad vreme dođe
da moj dan potamni,
noć kada me stigne,
u mom smrtnom času
nemoj suze liti,
nego kreni dalje,
trči,
leti,
hitaj,
ničeg se ne plaši,
nikad se ne predaj
jer,
znaj,
kraja nema
i ne može biti.
Pesma je hrabrost, kada je pesnik hrabar. Iskren prema sebi, i veruje čvrsto da su oboje ceo život, bez kraja - "junaci", zajedno.
Lep pozdrav, Tatjana.
Pesnik, pesma, hrabrost... različite kategorije, a opet, poveznica postoji...
Hvala na ovakvom komentaru, popiću u to ime još čašu crnog :)
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!