To je ona ljubav o kojoj se sniva
djetinjim srcem, punim ushićenja;
sa sjajem u oku što nesvjesno skriva
sve svoje oblike i sve boje zrenja.

I ta naša ljubav stalno negdje lijeće
puna je čežnje kao čaša mladog vina;
htjela bi da bude nešto još veće
uzdižući se neslućeno put visina.

Stvorena u nama kao jedno biće
udiše strasno miris oblaka lirskog; 
kao žudnu pjesmu, čudesno otkriće,
postadosmo čestice purpura nebeskog.

Naša ljubav živi razasuta po travi
kao eter univerzumom se raspršila;
svakim danom ona samu sebe slavi
šireći u vječnost svoja bijela krila.

Katica Badovinac