Zaboravio sam riječi

kojima sam ti se udvarao,

u starom parku,

mjestu našeg prvog susreta,

praćen ravnodušnim očajem neke stare kiše

I sva obećanja koja sam dao,

iz čiste sentimentalnosti,

ostala su ispisana,

na vlažnim baroknim zidovima

tvoje sobe, s pogledom na

obale neke davne jeseni

Ima stvari koje nikad nećemo razumjeti

i bićemo iznenađeni, kad se dese,

kao ova druga mladost,

koja, između dvije tuge,

donosi mirise juga i jednog izgubljenog svijeta

Dugo se nisam brinuo za tebe,

i za to nemam opravdanja,

mada su me pratile, kao ciganske čerge,

slike sretnih sjećanja

Da li smo mi drugačije voljeli

zatvarajući u bijela pisma

svoje priče i svoje čežnje

nalik na cvjetove

Svejedno, ne mogu ti reći

„šta je tuga“

i nemoj da te ova pjesma zaplaši

Jer, umjesto da objašnjavam stvari

ponovo otvaram, teška vrata

svoga srca koje drhti kao list gorske breze

i pali se lako kao stari papir

na kome piše tvoje ime

Sumiko