Gradu svjetlosti sam
ukrao jedan zrak sunca
i stavio ga u tvoju kosu
da osvijetli ovu sumornu jesen
koja miriše na kišu
Vjetar je sakupljao glasove
sastavljao od njih pjesmu
i raznosio je niz ulice mokre i puste
žaleći za djetinjstvom
dozivajući mladost
bježeći od starosti
Na nebu se klatio mjesec
ni crven, ni žut
pospani trubadur je
izgubio svoju mandolinu
i nije znao šta da radi
sa prstima pa je počeo
da slika
lađe koje na poludjelom moru
sanjaju luku
Te noći sam bio kočijaš
iz neke stare priče
koji je bježeći od tuge
kroz tamu svog neobičnog srca
ostavio svoje godine
da spavaju u tvom oku
i tako pobjede vrijeme

Sumiko