Sklon sam dušo
da te smjestim jedan dan
u kozmički svjetlucav vlak
što juri tunelima
posred neba
kao zagubljen dječak
s kompozicijom planeta i oblaka
pomičuć' vrijeme
to dalje od svakog života
i smrti svake
promičuć' kraj patuljastih onih
dušom što su
jer nisu znali biti
ni lovcima srčanim ni lovinom
kad ostavlja srneći trag
već su lica ličili
bojama rata
a miru ostavljali
nevino bijelu
kao kakvu sramotu neoprostivu
i predaje znak
(mada i ja tebi
zauvijek se predah)

znaš li dušo
da je čovjek postavljen tu
kao strašilo za neke druge
nepoznate ptice
što nas vrebaju
i da zato nekad izgleda
tako ukočen i mrtav
u moru žita
i sunaca malih
u klipu zlatnog zrna
pa me nemoj
ni u kom slučaju
zamijeniti za njega
jer ja sam sklon
da te smjestim
tako lijepu
u svaki slijedeći san.

Duško Babić