NADOMAK NEBU

Uvijek smo samo
nadomak nebu
odviše ruku kratkih
da ga stisnemo u grud
odveć slabog oka
da ga otmemo svijetu
i polegnemo s nama
slijepog u zemlju
kao relikt naravi
posjedničke u čovjeka
gdje bi svo blago
da je samo naše
jer nas je previše
jer nas je premalo

 

uvijek smo samo
nadomak nebu
odviše kratkog sjećanja
da ga pamtimo
kao veliki pejzaž
što se tako sfumatno
providi
i lijeno razliježe
u elegičnoj nevjerici
da baš tamo stanuje
roditelj-pravednik
gdje samoću svoju
ljubi i proklinje
kao i svi mi
njome i tišinom
tom gromkom
ukleti

 

uvijek smo samo
nadomak nebu
odviše revni
da ginemo kao svjedoci
sunčeve zakulisne igre
dok ovo kruži i kruži
u prkos nelojalnom vremenu
i sjeni mojoj izbledjeloj
u tvojoj
ljupkoj
kad se tek snovidimo

 

i sutra ću ti reći
da te beskrajno volim.

Duško Babić

nikita

Poslano:
20. 10. 2017 ob 18:08

Šutim nad pjesmom. Jednostavno jer je velika. Velika.

Zastavica

Ana Porenta

urednica

Poslano:
22. 10. 2017 ob 21:09

Tudi meni je pesem všeč, morda se mi zdita le zadnja dva verza odveč. Premisli, če bi ju odstranil?

Lp, Ana

Zastavica

Duško Babić

Poslano:
22. 10. 2017 ob 21:25

Zadnja dva stiha uvod su u slijedeću pjesmu:


I SUTRA ĆU TI REĆI DA TE BESKRAJNO VOLIM


I sutra ću ti reći

da te beskrajno volim

odagnat ću misli

kao lake laste na Jug

uramiti nas u razdrljeno nebo

i dospavati noć

nalakćen na stol

poput snijega u prosincu

zakačenog o granje

a ti mirno dišeš

mirno

do jutra


i sutra ću ti reći

da te beskrajno volim

i kad se Mjesec sruši

od hladnoće 

od starosti

(jer krila mu, gle, zamrla)

na zaleđenu kakvu lokvu

na cesti

gdje sirotinja je nekad

bila posvema sirota

kao imperija bespravnih invalida

s osmijehom čednosti

za okoštalu budućnost

izbrisanu s dlanova

kud cvao je kristal

u epitelu mirisne kože

a ti zaista si najljepša

ljubavi


i sutra ću ti reći

da te beskrajno volim

na obalama nekog novog

samo našeg mora

pred mudrim svjedocima

nepoznatih dubina i modrina

gdje zvijezde kao laste

otresaju prašinu s perja

nakon duga leta

a ti me u oči

uranjaš svoje

sve s dušom od vjere

i lomnim rebrom 

kao da prvi put me vidiš

kao da prvi put ljubiš.


- zato ih neću brisati :)

Hvala draga Ana !

Zastavica

Ana Porenta

urednica

Poslano:
22. 10. 2017 ob 21:33

Se pravi, da je to nekakšen preplet (prvi verzi so zadnji pri naslednji pesmi)?

Lp, Ana

Zastavica

Duško Babić

Poslano:
22. 10. 2017 ob 21:39

Da, to mi je namjera, samo ne znam da li ću ikad dovršiti svoju namjeru.

lp iz Zagreba,

Duško

Zastavica

Komentiranje je zaprto!

Duško Babić
Napisal/a: Duško Babić

Pesmi

  • 17. 10. 2017 ob 19:12
  • Prebrano 654 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 395.51
  • Število ocen: 21

Zastavica