(Pismo mom blizancu Leonidu Astapoviču kojeg je presrela
majka svih mrtvih sudbina)
1. ispod mog rebra ugnijezdilo se jato
nemirnih gusaka
(da ih nahranim
da ih napojim
da ih pustim
ali čime i čemu?)
2. smrt nema cipele pa je ne čuješ
kad ti prilazi po škripavom podu
razorene kuće
(kažu da podovi pamte porušene zidove
i stotinu godina po rušenju)
3. u očima ulične mačke
vidio sam pola Boga
s drugom polovicom
popio sam zadnju pivu
(na veresiju)
boje plave uspjenjene krvi
4. bašta još miriše na jezik
koji si uvukla pod moju košulju
kao svaki ženski mangup
ostavljen od roditelja
da luta poljima crnog žita
(kako si iz polja stigla
u moju baštu - o tom potom)
5. u izlogu second hand dućana
gledao sam sudar osiromašenih svjetova
iz prve ruke
(u drugoj sam držao poljednji sitniš
za košulju u kojoj sam vjenčan)
6. kasno je da prebrojavamo
sasušene planete neke davne drevne
zlatne civilizacije
bez sunca
(one se ionako ne računaju
bez tisućljetnog građanskog rata
mislim na civilizacije)
7. bez sunca jednom smo već bili rođeni
onako
po kazni
na neviđeno
(nevidljive ljude pokapaju
u staklene lijesove
da ih bolje ne vidimo)
Hvala draga saraivor !
Sjajni stihovi, Duško. Vrlo su jaki i dojmiljivi i svaka emocija (riječ,slika) pogađa. Čestitke na ovoj izuzetnoj pjesmi.
Prijateljski pozdrav!
Katica
Ovo nije pesma. Ovo je stilska vežba na vrhunskom nivou. Hvala na ugođaju i na poduci, ovako nešto se ne sreće svaki dan!!
Lp, Milen
Briljantno. ZA STOTINU ČESTITKI i za divljenje...!!!
Hvala od srca triglav, Katica, Milen i Mirko, vaši komentari i prijateljstvo neprocjenjivi su.
lp iz Zagreba,
Duško
Trpka, duhovita in spretno napisana uvertura v razmišljanje, ki je preraslo v pesem z veliko začetnico. Na njeno sončno rojstvo, Sara
Hvala od srca draga Sara !
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!