Sjećam se, kao da je bilo juče, sjećam se svih večeri, svih obraza i razgovora. Nikada ni jedna riječ nije izgovorena tek tako, samo radi riječi. Okruženi pažnjom jedni za drugoga, pažljivim slušanjem tkale se niti po kojima smo hodali, verali se, ponekad visjeli uz smijanje do stomaka. Sjećam se jadanput kad se Miki nije pojavio, niti se javio na telefon, kako smo ga tražili po svim ćoškovima, kutcima sokaka, čak i izvan prostora gdje se on uobičajno skrivao kada ga uhvati onaj osjećaj da pobjegne od svih, pa čak i nas dvojice. I tako smo znali da ni saslušanje ne vrijedi, da mora proći dan u svojoj samoći, da ga nađe pero orla, kako smo tada rekli tome smicanju. A kasnije, slijedeći dan, pričali i pričali u kasne sate, pa i do jutra, uz netaknute figure i karte. Tada je Crvrle znao i zasvirat na gitari, a nas dvoje pokušavali da ga pratimo svojim zahrđalim glasom misleći od čitavoga sevdaha da nas sluša cijeli svijet, a vjerovatno su se komšije pokrivale jastukom kako bi izbjegle glavobolju od sve distonije. A kada su bile figure u pitanju, pojavio se Dragće, naš lokalni Spaski, znajući da igra i unatrag. Baš se morao truditi da ga poneki put pobijedimo, da nam da malo nade, ali to je jedino šta nam je ostalo od tih figura. Ali kada se uhvatimo karata znali bi igrati na kraju i stojeći jer bi nam se guzice zapekle za stolice, a laktovi za sto. Igrali smo otvoreno, i život i karte. Kada se prisjetim tih dana, pogledam na šah, figure isto tako stoje kao tada, na potezu je bio Dragće. I onda otvorim karte, prva mi se pojavi dama, ali nije ona kriva što je svako otišao na svoj kraj svjeta. Kada bi se ponovo sreli, znam da bi bilo isto, ali od svih nas fali jedan igrač, baš taj koji nas je povezao zajedno.

U igri ima bezbroj kombinacija

a ni jedna slućajnost nije slućajna

da iza figura stoje isti igrači

uz poteze koji se mjenjaju.

salke