Ovih dana nesta jedan pjesnik
izbrisa se svaki njegov trag
možda je nekima i bio drag,
al’ u duši ostade on samotnik.

Za sobom je vukao mnoge lance
iz dana u dan karike postaše duže
ruke njegove izbodoše divlje ruže
na putu kroz drač i trnovite klance.

Poznavao je beskućnika dom
da njihovoj kući je nebo krov
vidio je svaki skriven crni rov
ponekad bi ih opjevao baladom.

Gledao je kamo brodovi brode
znao kako se svaki vjetar zove
imao je zvjezdane dječje snove
vidio kud usamljeni noću hode.

Srce mu bijaše poput planeta
u njem’ je nosio cijeli taj svijet
htjede on kao albatros poletjet’
rasut’ zemljom kao Ljubav sveta.

Katica Badovinac