Nejasne su te slike
velikog djetinjstva
u kamenu i moru
gdje znao si tajnu leta
iznad svijeta iznad ptica
kad si pale zvijezde
pokapao u zemlju
u male svijetleće
grobove staniola
iza ničije kuće našeg doma
pod kišobranom od stakla
da možeš promatrati
sve one sjajne perle
i perje
kud hoće na tvoje oči
a potom začuo bi
u trenutku najvećeg zanosa
kako zaziva te majka
jer trebalo je
zariti srce u san
kao bodež u grlo
nijemog Sunca
kao most iz moga
u svijet tjelesnog Boga
što mi
onako ubogi
tada nismo razumijeli
da ne postoji slike veće
ni ljepše
od djeteta
kad joj trči
bez pomoći
samo
u naručje.

Duško Babić