Pjesma djevojčice
iz šestog razreda osnovne škole
zbog koje je morala otići:

Obzirom da nas je Stvoritelj
stvorio upravo ovakve
ograničene umom i smrtne
kao uostalom i sve
živo i neživo
izloženo paklenom stroju
Vremena i volje
što nas okružuje
a osuđeno na fragmentarno
ili fragmentno bivstvovanje
u mozaiku smijeha
boli i nesreće
čemu tada optuživati smrt
kad je ona samo posljedica
nekad i vrlo blagotvorna
po nečiji život
jer da je svima i svemu
vječnost bila određena
kao sudba
tada bi Svijet bio napučen
bezbrojem oholih
samoživih bogova
a oholost je grijeh
ljudi moji
oholost je najveći grijeh
makar postojao
i samo jedan Bog
oholost je najveći grijeh

pjesmu je završila stihom
o njenoj majci
koja boluje od vjere u ljubav
i stvara mali Raj
u vrtu iza kuće.

Duško Babić