Na obali neba

Teško mi je kad se sjećam
svojih drugova koji su se razišli
kao stranci poslije ljubavi
namjerno ili slučajno
i ništa nije ostalo iza njih
A noćas se, odjednom, sjetim
kiše koja je padala, neumorno, tog popodneva
i moje ruke koja je ostala nekoliko minuta
ispod tvog mantila bež boje
Vozovi su prolazili
godine se kotrljale po trotoarima
derviši swinga, u modrim kaftanima,
plesali po mokroj kaldrmi
a mi smo stajali na obali neba
sluteći bijedu godina koje dolaze
Zato ti kažem
Idi sad moja draga,
to je najbolje za tebe,
jer ne možemo zajedno letjeti
preko neba
Takva mi je narav
I ako nekad
u nekoj dosadnoj kiši
prepoznaš tragove ljubavi koje su prošle
kroz ovu ulicu
nemoj, zbog probuđene nježnosti,
odati našu malu tajnu
koju skrivamo
kao dijete ruke umazane slatkom
Jer onda nam ona ništa neće značiti
i vratit ćemo se na početak naše tuge
koja lebdi, sve ove godine,
kao list nošen vjetrom neke davne jeseni
Raspoređujem riječi ove pjesme
koja će te čekati
kao ruža na slici
što prodaje se u radnji staklara
na sunčanoj strani ulice
sve do onog dana
kada će nepoznati pjesnik
probuđen uspavankom
dopisati stih:
Neka svi koji se vole
budu zajedno

 

Sumiko

Komentiranje je zaprto!

Sumiko
Napisal/a: Sumiko

Pesmi

  • 19. 06. 2017 ob 15:49
  • Prebrano 119 krat

Uredniško pregledano.

Zastavica