Rano od sebe učinih sirotu
premalo odjenutu za toliku studen
za vihor što sijedu kosu češlja
i tare o prozore zvukom praznih riječi.
Meni nije bila potrebna vaša nada
i kog ste me đavola odijevali u baršun
i brisali tragove kao da ulazim u dveri
dok je plamsaj te lijepe Moskovske nedjelje
silazio niz gluha nebesa
na vrtuljke i naramke orhideja.
One posljednje noći bez mjesečine,
bez glasa, bez Boga
vaša vrela krv zapila i moje žudne oči
a ja sam prkosno zgrčena
u nijemom neprijateljstvu gledala
kako hladnim dlanovima dohvaćate
srce mlade riđokose žene
lakovjerno se tješeći da smo vi i ja
omaška sudbine.
Bezbrojne suze, grohoti smijeha
sve te stvari beskrajno ravnodušne
odavno su prožete vječnošću
vi tako daleki
prepušteni ženama, votki i zlovolji
ja crnim kristalima noći.
Poput mahnita čarobnjaka
tama proždire obzorja
a procesija sjena ranjava mi srce
sve dok oči zatrpane polumrakom
ne svede na hladni priprosti kamen
položen u zaborav.

luciapavlovic