Obespokoji nas prate istrgnutim scenama,
Krhotine minulog.
Domu idemo svom
S čudovišnim bljeskovima uspomenā.
Bezglasjem spaja nas  
Upamćeno mirisje bršljana, dah algi
Da lakše podnesemo (?) neke datume        
Što dube nam čelo.

Domu idemo svom 
Sagrađenom prije vijećanja o razbijanju
Zajedničkih ptica, riba u pravoslavnim
katoličkim i muslimanskim rijekama
I molitvi obojenih načinom obraćanja 
Svemogućem koji se ne kani počastiti
Ljudskim dosegom zrelosti, pa mi se čini 
Učinkovitijim pomilovati Mržnju
I zbog Lilianinih zaključaka: I ptice su
Umrle, mrtvo je sve. 
Stojim pred rumenilom zalazećeg sunca 
U njenom oku i ozvučujem riječi: 
I ovo će proći, Lilian, prilazeći njenoj
Gotovo djetinjoj duši, šutim dok joj pogled
Polijeće preko krovova kao da pita
Kako to da je rat poštedio 
Panoramsku simfoniju?

Dok šutimo u mirisu lipe, zadržim pogled
Na njenim usnama. Kao da čujem
Zametke praštanja. Oblikuje li nešto
Znakove u nama? Sretne kao nekad vijore li
Vedrine i vjetar po gorama raznosi li
Pjesmu? Izvija li se plamen sunca s ognjišta,
Tople riječi, vatre i pitomine?

mirkopopovic