Kome ja pišem?
Zatvorenim prozorima
što blješte
zlatom dozrelog ljeta
a nisam trebala ni počinjati
drhteći na vijavici slika
što se sumanuto
poigravaju mojom sudbinom.
Ni prsti u zrak zariveni
neće dozvati tvoje sklopljene oči
dok rukom kao mrtvom granom
pridržavaš čašu
u sobi urešenoj sjenama
padajućih ptica.
Kome ja pišem
kad tvoja gordost odveć golema
sada sliči razbijenom kompasu
na pramcu puste lađe
a naši dani na četiri vjetra
puna soli sjećanja.
Licu bez osmijeha
na dah od pakla
prinosio si usne
kao da ti je pod noge bačen svijet
ne sluteći kako se bez ostatka
utapa u tvojim bezdanima
prijestupa i razvrata.
Sućut je sad suvišna
kao slabašna trublja gluhom svemiru
i kao pokvaren stih
ovo što će poslije nas ostati
bit će lancem kajanja sapeta
tvoja razbijena duša
ili barem mjesečina
koja oplakuje
malog okamenjenog slavuja.

luciapavlovic