Danas je
pjesnik otvorio vrata proljeću
u starom kaputu
nimalo nalik na probuđenog
Danas je tiho
bez suvišnih riječi
obujmio propupalu brezu
grleć mladu ženu
Šaputao joj
milujuć bijelu koru
ljubeć je usnama vrelim
od žudnje za mirisom proljetnih kiša
a nebo je rumenilo izlaskom sunca
spremajuć dan na putovanje
Ptice su radosno žvrgoljile
ne gledajuć starca
već mladicu pijuć nektar
proljetnog cvijeta
osvježenog suzom mlade žene
Proljeće je bojilo krošnje
razlijevalo se livadama i
disalo svježinom nadolazećeg ploda
zemlja se pušila snagom rodilje
a pjesnik je ljubio ženu
grleći brezu
rukama izoranih godina
ispisanih riječi
Ljubeć je
šaputao joj
na propupale grudi
dahom odlazećih
Danas je
pjesnik u starom kaputu
ljubeć brezu
ljubio sjenu proljeća u njemu

Ljubica Ribić