Ulazim u slomljeno sunce koje je izgubilo kaplje prašume. Zatvorena u mjehur držim ga za ticala i meko puštam u sebe. Toplo je i prijatno. Kao modrina bježeće vezice mojih najdražih čizmica. Kao dodir konja usred razbjesnjelih trava koje su polizale svu čokoladu susjednih polja, zato grickaju mora sa zelenilom i ogrebotinama. Kao uvojak na ramenu koji se uči lajati smeđe.

Ulazim u sunce koje sam zadnji put osjećala usred baršunaste doline, pune dječačkih čarapa i žabljih krakova. Vrtova s nestvarnim pupoljcima i s drvenim kućicama s velikim početnim slovom na koljenima. To je bila udubina s prekratkim bijelim majicama na svakom koraku od jedan do tisuću. S djevojčicom koja je zatvorenih očiju zaplivala za odrezanim pletenicama bez malih prstiju u vlažnom zraku.

Okrećem se i mirišem kao zemlja koja praznuje pod plugom crvenog motora. Brže, da zrakama vratim cvjetanje. Da zalijepim pjegu koja je pala na košulju. Neka ima pjege, neka grmi u stajama svoje uspravnosti, neka se ispjeva kao pijetao usred nepernate divljači, neka konačno zaječi krik poglavara sa skalpom u rukama, neka bode muško!

Jure Drljepan (JUR)