ne volim zvuk
koji proizvodi metal
sva ta zveckanja i sudaranja
u neizbježnoj blizini
znaju biti bolna za tijelo i um

ne podnosim
ni čeličenje misli
od kojih mi se povraća
kroz slike vremena
još svježe okačene
ispod moždane ovojnice

ne pristajem na kompromis
u kojem će moja čulnost
postati utopljenik nečijeg samoljublja
s dubokim uronima na dah
i bez prava na hiperbaričnu komoru

ne priznajem kamen
koji se oblikuje van prirode
stvara i mrvi
taloži i erodira
daleko od zbunjenosti srca
(duša se pritaji
u čekanju uskrsnuća)

život je prepoznati treptaj pod kožom
u aureoli od sunca
s modrinom neba i vode
koji ne umire na prasak
razularene gomile
što bi da kamenuje civilizaciju

Danja Đokić