Ovog svijeta odavno već nije
nit' je Sunca gdje izlazi
nit' je Sunca gdje bi da zalazi
sem što kao sjećanje klizi
od lijevog na oko desno
pa se od suza našijeh čini
da nam je toplije
i da nebo još vavijek stoji i postoji
bez ruku i tijela da ga drže
kano kakvo pismo
neispisano
neizrisano i neizbrisano
ali i to je nešto
za što se držimo čvrsto
mada i nas nema
već neko vrijeme
otišli smo za njim
prašnjavi
i mi.
urednica
Poslano:
20. 02. 2017 ob 20:47
Spremenjeno:
20. 02. 2017 ob 20:47
Lirična postapokaliptična pesem s krhkim in ranljivim besednjakom. Zdi se, da ni ničesar več, ampak je vse še tako živo v spominu, solzah, dozdevnih črkah ... čestitke,
Ana
Hvala od srca draga Ana !
lp iz Zagreba,
Duško
Upravo tako kako je Ana rekla, živimo sa sjećanjima, uspomenama, suzama i nekom tragičnošću. Moje čestitke, Duško!
Veliki pozdrav sa Zagrepčanke s pogledom kao na dlanu na Trešnjevku! ☺
Čestitke k izboru pesmi za tujejezično zime 2016/17 z utemeljitvijo uredništva:
Še veliko navdiha!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!