Ti odlaziš redovno
u neke toplice meni nepoznate
gdje vode te vrele ljube
spakiraš u torbu svoj mali svijet
sačinjen od dražesnih sitnica
i zaputiš se kočijom
s četiri vragolana na put
kočijaš te prethodno primi za ruku
da lakše uđeš
i doda tvoju torbicu
a onda skoči na svoje mjesto
i opsuje vragolane na vragolanskom jeziku
da polete zamišljenom stazom
perivojima i mirisnim alejama
u susret
ti gledaš kroz prozorčić prirodu
kako promiče kao i sav život
što promiče onkraj nas
posegneš za malim damskim ogledalom
da popraviš šešir od cvijeća
koji ti je poklonio posljednji ljubavnik
prije nekoliko stoljeća
ili ti se tako čini
da su prohujali vijekovi
kavaliri i karanfili
i svi oni poljupci od kojih je drhtala
zemlja pod vama
misliš na sve ono što još
u tebi treperi
pa i obiteljski liječnik
rekao ti je u povjerenju
da tvoja bolest posljedica je
premalo očijukanja
ljubakanja u mraku
fatalnog flerta
što bi u ljubav da se stvori
premalo strasti za letom u najvišim visinama
zimi i ljeti jednako
premda odlaziš redovno
u neke toplice meni nepoznate
jer koža ti je kao u djeteta jedina
i miriše na nešto nježno
što mi još stoji u nosnicama
a nikad te
ni to ni takvu
slutio nisam
osim u pjesmama.

Duško Babić