MI

Lačna

luč teme
pohotno hlasta
za koščki

praznega drobirja

v spominu slika
topel dom
igriva roka na ramenu
stene visijo v zraku
ne otreseš si nasmeha
objet spokoj
te ne prepusti
usodi

enostavne
stvari se zgodijo
premalokrat
bežne večnosti
brez pomena
odprtost misli
kot zev razuma
ki razpira

prostor

na čas

lepilo vesolja
močno poprimemo
najmanj primerno
strdi se v niz vprašanj
za preveč let
skrhano
postane obraz
v ogledalu vesolja
ki te spomni
na občudovanega
človeka

gledal sem se
z druge strani
in opazil lepoto
v najbolj grozljivih
odtenkih
silnic lastnih čustev
stkanih v svetlobo
minljivih dni
prihodnosti

vsi obrazi se obrnejo

v pravo smer
nihče ničesar ne vidi

to ni pesem
le jesen nosi leta

MI

Gladni

svjetlost tame
požudno vapi
za komadićima

praznih mrvica

u sjećanju slika
topli dom
razigrana ruka na ramenu
pregrade vise u zraku
ne otresaš svoj osmjeh
zagrljeni smiraj te
ne prepušta
sudbini

jednostavne
stvari se događaju
vrlo rijetko
kratkotrajne vječnosti
bez značenja
otvorenost misli
kao pukotina razuma
što rastvara

prostor

na vrijeme

ljepilo svemira
snažno slijepi
najmanje primjerno
stvrdne se u niz pitanja
za previše godina
otupjelo
postane lice
u ogledalu svemira
koje te podsjeća
na obožavanog
čovjeka

gledao sam se
s druge strane
i vidio ljepotu
u najužasnijim

nijansama

silnica vlastitih osjećaja
utkanih u svjetlost
prolaznih dana
budućnosti

sva lica se okrenu

u pravom smjeru
niko ništa ne vidi

to nije pjesma
samo jesen nosi godine