KO ZAŠUMIJO BREZE
in potegneš bruno iz svojega očesa, vidiš, kako
nad glavo vsakega človeka joče majhna zvezda.
ko ti na siva tla vsakdanjosti pade mast iz ušes,
zaslišiš, kako nad vsako mlakužo brezumja kriči
resnica. ko zašumijo breze, zavohaš šklepetanje
kosti in kar naenkrat se ti zazdi, da si že ves čas,
odkar obstajajo sonca, trave in pesmi, le škržat,
ki ob večerih škripa v polmrak srh svoje ljubezni.
KAD ZAŠUME BREZE
i potegneš balvan iz svoga oka, vidiš, kako nad
glavom svakog čovjeka plače sićušna zvijezda.
kad ti na sivo tlo svakidašnjice padne maslo iz uha,
čuješ kako nad svakom lokvom bezumlja vrišti
istina. kad zašume breze, zamirišeš škrgutanje
kostiju i odjednom ti se učini da si čitavo vrijeme,
otkako postoje sunca, trave i pjesme, samo cvrčak
koji noću škrguće u polumrak stravu svoje ljubavi.
Odlično. Dani Bedrač.
Brezi hvala na prevodu. Toliko imam želju da čitam pesnike iz Slovenije, ali nisam ni solidnog znanja tog jezika. Ali evo, pratiću Brezu šta radi.
Komentiranje je zaprto!