Ja ti neću pisati pjesme
u kojima glumim heroja
što razumije sve
i sve zna
koji bos hoda
po užarenom ugljevlju snova
pa ga poslije proguta
ne bi li zasjao
kao čovjek-vatra
pred preponama
nepoznatih žena
što mu kliču u transu:
ti si naš Bog i naš Car
postavi svoju sliku
s prodornim pogledom
kao zadnju nadu
da će nas voljeti netko
zaista velik
zaista moćan
dok mi čekamo
otvorenih usta
ovdje
na drugoj strani
na sigurnoj udaljenosti od istinske ljubavi
da ti ispljuneš svoje sjeme
riječi i vizija
u masovnu rodnicu Svijeta
i polupaš sve zablude
jednom prokleto jakom metaforom
o ribama koje vode ljubav ispod leda
negdje na Sjeveru
ili na Kamčatki gdje žive Korjaci
ja ću
umjesto toga
samo mirno nasloniti glavu na tvoje grudi
i slušati život.

Duško Babić