Poznajem tebe koja si trčala
dubokim zelenim ravnicama
praiskona i za bizonom koplje bacala,
a velikim bijelim zubima
još krvavo i toplo meso otkidala.

Divlja, naga i raščupana puteve
si probijala neprohodnim vrletima,
u potrazi za hranom nove si krajeve
otkrivala, čudila se gromu i munjama,
u Altamirskoj spilji svijala si ležajeve.

Poznajem i tebe koja si rađala
trinaest put sama pod zvijezdama,
nisi se s Bogom zbog sudbine svađala,
kupala si se u znoju, krvi i mukama
i cijeli svoj život Njega slavila.

Poznajem i tebe koja si izmijenila
bezbroj prljavih kreveta
i ženski si rod žigom ocrvenila,
a bila si vječno tuđa marioneta
i, naposljetku, iza plota sama umirala.

 Poznajem i tebe koja si šetala
zanosno europskim trgovima,
na svjetskim pozornicama se razmetala
i nisi se zahvaljivala bogovima,
al’ na kraju napuštena u zaborav odšetala.

 Poznajem i tebe koja si nježna
u svojim čulnim stihovima,
koja si, poput medvjedice, brižna,
ponosita kao stoljetni hrastovi u šumama
i ljubavlju prema čovjeku zaslijepljena.

Poznajem sve vas žene koje ste bivale
tu prije mene u svim stanjima i oblicima,
znam i ono što ste u tami noću snivale,
jer u svim mojim stanicama i mislima
reinkarnacija sam vas koje ste u me uronile.

Katica Badovinac