mislim na čovjeka
na malog čovjeka
koji se po odlasku lordova
izgubio u zatravljenosti
engleskih dvorova
i tamo mahnito udara
po vlastitim žilama
k'o po začepljenim olucima kuće
koje nema
i koja se ne može pamtiti
po stoljetnim vodama
il' škrinjama s dragocjenostima
u ćoškovima zapuštenog tavana

mislim na čovjeka
na sasvim običnog malog čovjeka
koji se kroz zatravljenost
engleskih dvorova još probija
između obješenih glava
prepariranih trofeja
(zakukuljenim s vješto prepletenim
i dugim nitima paučinastih pređa)
tražeći korijen da zaliječi napetost
kože preko izbočenog trbuha
koja se od gladi zategla do pucanja
i nikako ne popušta, još iz vremena
kad je zadnji mesenger-boy
ritmičnim udarcima
objavio povlačenje lordova
zajedno s nosačima
neuspjelih civilizacija, sirovina
i kojekakvih mirodija
i potom svečano navijestio
procvat demokracije
prije nego je i sam nestao
u džungli zatravljenih
dvorova na domaku pariza
kako bi sklopio morganatski brak
s francuskom kraljicom kurtizana

mislim na ženu
malu ženu, sasvim običnu malu ženu
moju majku, na njenu
bijelu dojku, moju planinu
pod kojom mi je čuvala izvor
bijele rijeke i sjećanje na ljubav
jedinu vjeru s žiškom u najdubljem viru

mislim, mislim na čovjeka
na malog, sasvim običnog čovjeka, oca
mislim na sina i na kišu zvijezda
koje mu obećah one noći na Tuli
kad sam od sreće tulila do utrnuća
prije nego sam u more bacila
u sette bandiere ovijeni pehar
sa sedrom mojih usahlih suza
u čast i slavu
konačnog svanuća

mislim

breza