Nema više sunca na našem horizontu
nema ni nemira u treptaju oka
cvasti božura su se osušile već u zametku
i duvaju neki vetrovi kojma ne znam ime
ili sam zaboravila kako se zovu.
Toplina se izvukla kroz neke pukotine
ostarelih zidova trošnog kućerka
davni ostaci pepela su prekrili ognjište
i čudne puzavice se vuku preko krova
dešava se
slušala sam o tome.
Sećanja se ogledaju na licu
proteklo vreme je ostavilo tragove
sa pitanjem sabijenom u uzdahu
na koje ne želim odgovor
jer istina me plaši.
Bitišem u vakuumu
ne shvatam ni razliku
između samoće i usamljenosti
i priželjkujem zaborav
kao spasenje
kao blagoslov.
Poslano:
09. 10. 2015 ob 15:05
Spremenjeno:
09. 10. 2015 ob 15:05
Molim sve koji ocenjuju da se potpišu, ne ujedam :) !!!!
Lp.
Divna ti je ova elegična pjesma, uspomene samo naviru...
slavica
Izbjeći patetiku u trenucima sastanka sa sobom od nekada, sa onim što je izvir nas i onim što nam nijemo postavlja pitanje smisla, razloga, uzroka postanka i nestanka - majstvorstvo je vrsnih pjesnika. Bliske su mi ove teme i čini mi se, posebno večeras kad ne funkcioniram zavidnim kapacitetom, da u zadnje vrijeme nisam pročitao bolju pjesmu.
Lp,
mirkopopovic
Slavice, zahvaljujem na komentaru...uspomene su jedino što nam i ostaje, bilo da nas raduju ili rastužuju!
Lp. Biljana
Mirko,ono što ti ostaviš kao komentar ispod moje pesme, istu baca u neku širu dimenziju...Tvoje poimanje mog stiha mi toliko razgolićuje dušu da ostajem nema...hvala ti što me uvek suočavaš sa samom sobom na tako suptilne načine...
Lp. Biljana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Biljana Gavrilović
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!