Kristian Koželj

 Nina Pečar

Eros

Tanatos

Vrijeme se zaustavilo.
U kutu sobe slabašno trepće svijeća.
Samo jedna. Dovoljno za igru sjenki.
Ulje s mirisom naranči.

Topiš me kao vosak između nježno

ugrijanih prstiju. Gnječiš me u

rascvjetalu grančicu jasmina koja dršće

pod vrućim udarima vjetra.

A ti si sve mekša
pod mojim dlanovima.

Stresi me s grma, potrgaj s

mene bijele, nedužne cvjetove.

Prostor se zgrči.
U točku. U sjedinjenje.

Ispijamo se. Pohlepno.
Kao eliksir olimpijskih bogova.
Zagrizemo jedno drugo.
Kao manu vječnoga života u
pustinji svakoga dana.

Sjedinjenje svih boja, smjesa svih ukusa.

Spoj svih melodija u samo jednu

gustu tišinu. Riječi se utapaju

u njoj.

Sinkrono kucanje srdaca.
Svaki udarac. U nekontroliranom ritmu.
Dubok.
Viđenje onkraj ruba poznatoga svemira.
Zgusnuta energija supernove.

Trenutak božanskosti. Obrisi

konačnosti. Povratak k bistvu svega.

I tako opet. I još jednom.

Klizanje.

Kao napola neurotični potezi kista

u rukama izbezumljenoga boga.

Fantastične nijanse na napetom platnu

preznojene kože.

Sa sjenom prolaznosti u očima.

Nova sjecišta, kojih prije tamo nije bilo.

Nove vrtače. Novi virovi.

Bez dna.

Bez obala.

Bez kraja.

Prepuštenost trenutku.
Kojega nije bilo. Kojega nema. I neće ga biti.
Koji uistinu nikada nije ni postojao.
Pa ipak je u njemu izvor svega.

Eksplozija novoga svemira.

Bestežinsko stanje.

I mir.

Mir onostranosti i bezvremena.

Zatim samo još disanje.
Ništa drugo.
Ni misli. Ni želje.
Ni svijeća ne žmirka više.
Njen plamen je smrznuo od nemoći.

Povratak u kruto stanje.

U miris naranči.

U stvrdnutu lokvicu voska, kojemu je

fitilj dogorio

u preznojene cvjetove jasmina.

Jure Drljepan (JUR)