Divih se slobodnoj ptici,
i želeh da letim sa njom i pevam,
sve dok je krilima lomila svetlost sunca
i pevala,
visoko pod beskrajnim nebom
dokle dopiru samo moje darežljive oči,
ne i pohlepne ruke
i eho reči za duetsku pesmu,
na moje note...
Čeznuh za ružom samoniklom,
dok je u polju rasipala svoj miris,
lelujava na vetru što raznosi zanose,
svačija i ničija,
i žudeh za opojnom,
o kako žudeh da je presadim
u svoj vrt ograđen tvrdim zidom
kroz koji se ne probija vetar,
ni tuđi udasi...
U zlatan kavez zatvorih pticu
bez glasa,
i okitih rešetke presađenom ružom
bez mirisa,
ah, dragi moj,
dragi,
kako sam siromašna sada,
i kako tugujem,
jer ne volim te kako te voleh
dok samo slutih ljubav
u dalekoj pesmi tvoga srca
i mirisu tvoje nedostižne duše…
Narava hrepenenja, ki ob uresničitvi izgubi čar in je le še breme, čestitke,
Ana
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: nenamiljanovic
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!