da nitko ne zna
pa ni Onaj koji sve zna
u devet sati i dvanaest minuta
a još više
u sedamnaest i trideset
prije, za vrijeme i poslije
nacionalnog dnevnika
i reklama za savršeni svijet
u jutarnjem pjevu
raskošnog ptičjeg univerzuma
omamljen strahom
da sam te samo sanjao
i kad nitko nikoga volio nije
kad bi svi utihnuli
pred nekom mračnom i naoblačenom
budućnošću
bez budućnosti
i kad nisi razumijela
najljepši stih
srcem ispisan i krvlju zlatnom
po plahtama od
zalutale magle
jer sam te volio onako
i dušom mrtvom
noćima
sam
bez zvijezda da me spasu
od te ludosti
što je nikad nisam znao
skriti u toplu zemlju
da proklije iz mraka
u biser
tvog oka...
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!