Stavivši točku
na posljednji stih
pjesnik je nezadovoljan
zavrtio glavom

To nije to
pomislio je i krenuo rukom
da zgužva papir
al' mu se pjesma
istrgne iz šake
skoči sa pisaćeg stola
na noge lake
baci se kroz prozor
i nestane među noćnim sjenama
u pokrajnjim uličicama

Pjesnik odjene kaput
stavi šešir na glavu
odlučan da pronađe
neželjeno djelo

Dok je lutao tako gnjevan
po usnulom gradu
pjesma je zadihana dotrčala
na kolodvor
snatreći da će pronaći
svoj život
na nekom drugom mjestu

Tamo je na vlak
čekala djevojka
sva u suzama
koju je te iste večeri
ostavio mladić

Pjesma
umorna i uplašena
uskoči u djevojčinu torbu

Ova posegne rukom
da potraži maramicu
al' joj se u dlanu nađe
list papira
išaran stihovima:

Nebo ljubi
svakoga jednako
usnama zvjezdanim
i očima od sunca
malog i velikog
slobodnog i onog drugog
pa će i mene jednom
u kiši il' buri strašnoj
i kad me svi ostave
ljubit osmjehom
što mi licu
blagost daje
a grudima
svjetlost i snagu
da budim se
u vjeri nov
jutrom svakim.

Djevojka stade pjesmu
čitati na glas
a u taj tren stiže i pjesnik
te ugleda gdje njegove riječi
iscrtaše nebeski osmijeh
na licu nepoznate mlade žene

Znao je tad
da više nikad
staviti neće
točku na stih.

Duško Babić